Krajem ožujka i početkom travnja 2021. godine preboljela sam covid-19 tzv .coronu. Već duže vrijeme imam potrebu podijeliti ovo iskustvo kako bi možda nekome pomoglo. Tekst nije namijenjen zastrašivanju, nego naprotiv ohrabrenju i kako postoje načini da si čovjek olakša najgore agonije. Imam 35 godina i nisam u najboljoj kondiciji, međutim zimu sam provela svakodnevno rekreativno brzo hodajući barem jedan sat dnevno. Pogodio me teži oblik covida, to sam pripisivala svojoj povišenoj tjelesnoj masi, što me ubrzo razuvjerilo jer je par žena iz moje okoline koje su zaista "fit i vit" oboljelo isto tako teško kao i ja sama. Prvih 5 dana mislila sam da je nešto nalik virozi, gripi. Samo je boljelo cijelo tijelo. Blago povišena temperatura. Ona koja muči organizam dok se bori. Čak mi nije određeno ni testiranje na covid. Zatim se izgubio okus i miris, što je postalo glavni simptom zaraze, što je testiranje i potvrdilo. Do tada sam uspjevala bolove u tijelu izdržavati uz koktel lijekova iz kućne ljekarne u razmaku od 4h. Kao više "iz fore" provjeravala sam zasićenost kisikom pulsnim oksimetrom, koji je pokazivao 98-97, što znači odlično.
Negdje 7.dan zaraze, "prozor" djelovanja lijekova se izgubio, glava je toliko boljela i nisam imala snage otvoriti usta za komunikaciju s obitelji. Samo sam kimala na pitanja i odgovore. Zapravo tupo gledala i žmirila, sjedeći, nisam mogla podnijeti dodir glave na jastuk. Djeca su vidjela i osjećala da sam zaista loše, kao i suprug. Kada sam tu večer izmjerila kisik bio je pao na oko 92. Znači, ova stvarčica ipak radi. Ja osjećam da nemam dovoljno zraka, a sada je to i očito. Ukljiučila sam se na kućni koncentrator kisika. Bilo mi je odmah lakše "borit se s disanjem". Iako, nije mi bilo dovoljno disati na nosne kanile (cjevčice), bila mi je potrebna maska kako bih se ustima "nagutala" zraka. Kroz tu strašnu noć, kada bih se skinula s koncentratora da odem na zahod, kisik je padao na 82. Ja sam se doslovno gušila za 5 koraka i 1 min bez pomoći koncentratora. Mjereći kisik dok sam bila na koncentratoru dosezao je 94. Znači, i dalje malo nisko. Do zore me je preplavio strah, što ako imam upalu pluća i odvažili smo se odvesti u u KB Dubravu. Iako sam se užasavala ostajanja u bolnici. Tamo su me primili i izmjerili mi kisik na identičan oksimetar kao moj kod kuće. Osoblje je bilo izrazito ljubazno i brižno. Stalno su dolazili ljudi na obradu i snimanje pluća kao i ja. Kada sam rekla što sam uzimala protiv bolova i u kojim razmacima, doktorica je potvrdila da je to dobro i da nastavim dalje. Snimanjem se utvrdilo da su pluća čista, ali imala sam i urinarnu infekciju jer nisam mogla piti niti imala što mokriti. Danima nisam jela, a bila sam naduta kao balon pred puknuće. Dobila sam antibiotik. Dali su mi 1dcl infuzije. Otpustili su me kući jer nisam imala upalu pluća, jer sam rekla da imam koncentrator kisika kod kuće, oksimetar i lijekove, a pošteno su rekli da slobodno mogu doći opet ako se budem loše osjećala. Dok sam boravila tamo, lijekovi za temperaturu i bolove su prestali djelovati i ja sam se tresla kao prut. Oni su me samo pokrili dvjema dekama. Dok nisam ponovno popila lijekove nije prestala groznica. Kada sam izašla iz prostorija bolnice, opet sam se gušila bez zraka i od tog gušenja izazvala kašalj od kojeg sam ispovraćala par gutljaja vode. Nisam mogla govoriti čitavim putem kući (sat vremena) štedeći svaki udah. Stigavši kući, suprug mi je nabavio profesionalni koncnetratora kisika i disanje je bilo značajno jednostavnije. Osjetila se ta jača razina kisika u samom disanju, a tako je pokazao i oksimetar. Išlo je od 96 do 98. Međutim, kad bih se skinula i otišla na zahod, rapidno bi padao i uvijek isti osjećaj gušenja. Priključena stalno na koncentrator i uz preznojavanje od lijekova našla bih po nekoliko sati mir i zaspala.
Uz to gušenje, najgori simptom koji sam imala bila je glavobolja. Razorna i izluđujuća. Danima. Prvih nekoliko dana pomagalo je masiranje "žila" po glavi. Čak su me i djeca masirala. A zatim je postalo agonija. Nije se moglo zaspati. Tolika da sam se pomirila da bude kraj i da prestane. S Bogom sam bila u miru i sebično sam željela umrijeti. Samo da završi. U trenucima prisebnosti suze su mi samo tekle niz obraze stoga što mi je bilo žao moje dječice da ostanu bez majčinske topline i brige, tako maleni. U nekom trenu na Veliki petak mi je sinula misao kako ljudima koji boluju od migrene pomažu određene vrste lijekova za opuštanje živaca i pomislila da bih voljela probati s time. Došla sam do tog lijeka na recept od liječnika obiteljske medicine i zaista je pomogao. Našla sam ponovno spokoj u tijelu. Na Uskrs su mi brojini članovi obitelji i prijatelji rekli da su se molili za mene, a prijatelj svećenik je rekao misu za moje ozdravljenje. Zaista sam bila bolje i jela sam prvi put u mnogo dana. Ne potičem nikoga da uzima lijekove na svoju ruku. Želim ovdje reći da postoje načini i pomoći u svim ovim teškim stanjima te da tražite tu pomoć od lijčnika. Negdje 15.dan bolovanja, a nakon 6 dana na kisiku, samo sam osjetila da mi taj zrak iz cijevi koncentratora smeta. Kada sam izmjerila kisik bez njega, bio je 96-97. Bila sam dobro. Ni glava više nije boljela. Za dva dana sam hodala i spremala ponovno po kući.
Na kraju ovoga teksta, želim reći da sam prezahvalna na aparaturi koja mi je pomogla prebroditi ovaj težak period života na rubu druge strane. Onaj maleni oksimetar je zaista obvezan aparatić svakog kućanstva u ovim danima kada smo okruženi i izloženi covid krizi koja zaista ozbiljno napada dišne puteve, a taj uređaj svjedoči je li vrijeme za odlazak u bolnicu i priključivanje na kisik. Kućni koncentrator me poštedio boravka u bolnici, neudobnosti, jauka drugih pacijenata, tvrdih deka, usamljenosti i tko zna čega sve još. Ali neka svatko ode u bolnicu i provjeri stanje pluća i nalaz krivi, tko se nađe u sličnoj situaciji. Postoji i niz vitaminskih i mineralnih kombinacija koje se preporučuju, ali isto tako od strane liječnika. Tražite, savjetujte se. Meni je najveće otkriće bilo da postoji lijek i za razornu glavobolju, samo ga morate tražiti od liječnika na recept. Da sam barem to znala ranije, nekako mislim da bi moja agonija bila značajno manja, iz tog razloga dijelim ovaj tekst vlastitog iskustva. Posljednja stvar koju želim podijeliti, a koja mi je upečatljivo ostala u glavi je želja za juhom. Toplom domaćom juhom. Suprug i ja smo skupa bolovali i nismo bili sposobni skuhati lončić juhe. Tada kada nije bilo procijepljenih prijatelja i obitelji, imali smo strah kao da imamo kugu i nikome nismo željeli reći da nam donese juhe jer smo se bojali da će se netko zaraziti od samog prolaska uz našu zgradu. Sada ni se to čini iracionalno i da je bilo načina i ljudi koji bi donijeli juhe, ali tada se nije činilo izglednim. Ako znate nekoga da boluje od covida, odnesite mu pred vrata domaću juhu.
Irena K B
